Pregled posta

I razmišljam?

Evo ovako. Neznan šta se ovde okolo događa ali neko sranje je. Uglavnom mislin na smeče od države. Za početak pogledajte oblik te države imenom hrvatska. Jeli ikoja država na planetu izgleda tako. Bogte da je bar dobra država po životu u njoj. Je kurac!!! Ovi prokleti političari više dobiju love u misec dana nego obični radnik u 5 godina. A koji kurac političari rade??? Leže u saboru i ka raspravljaju o nekin "važnin" stvarima ka šta su: oče li in se povečat plaće, oće li spomenik tuđimanu bit 10 ili 12 metara od neke usrane zgrade, oće li se uljepšat grad i sl. Mislin da bi svima bilo bolje da dobiju 50 kuna nego da dobiju ljep grad. Koji će ti to kurac! Još kad smo kod gradova. Gradovi su zaraženi šminkon i čistuncima. To je dobro opisano u pismi Rijeka od Parafa. Pank je skoro mrtav u svjetu. Smrti punka možda je najviše pridonjela jedna mala stvarčica zvana jebeni MTV! I još skoro da zaboravih green day. Virujen da van je muka čin ste ovo čuli. Mislija san sad stavit njihovu sliku da van pokažen smečad ali bit ču milosrdan. To smeče od grupe ispralo je mozgove mnogin ljudima koji ne znaju šta snači pank. Green day nije pank. Bogte pa green day je kom. smeče. Pank su pistolsi, exploitedi, kud idijoti, ritam nereda, Alergija i još pun kurac dobrih bendova koji žele prkositi čistim i ušminkanim pjevačima Pogledajte Ramonese u Simsonima baza je stvar

target=_blank>



KOMUNIZAM I REVOLUCIJA
Biografije najvećih komunističkih revolucionara počet ćemo sa Cheon

CHE GUEVARA

Ernesto Guevara de la Serna rođen je 14. lipnja 1928. u mjestu Rosario, jednom od većih argentinskih gradova, u dobrostojećoj obitelji. Iako je obitelj bila aristokratskog porijekla preferirala je socijalističke ideje. Godine 1947. Ernesto susreće mladu djevojku imenom Berta Gilda Infante, znanu pod imenom Tita. Tita je bila članica argentinske komunističke omladine i njih dvoje će kasnije postati nerazdvojni prijatelji. Zajedno će čitati marksističke tekstove i raspravljati o aktualnim pitanjima. Godine 1948. Ernestu je 20 godina i upisuje se na studij medicine na sveučilištu u Buenos Airesu. Do ožujka položio je sve ispite iz prve godine medicinskog fakulteta, u lipnju polaže sve ispite iz druge godine, a u prosincu sve ispite s treće godine. Dana 1. siječnja 1950. Ernesto kreće na putovanje sjevernim argentinskim provincijama i to na biciklu kojeg je preradio u maleni motor. Tako stiže u San Francisco del Chahar, blizu Córdobe, gdje njegov prijatelj Alberto Granado upravlja centrom za oboljele od lepre. Po povratku s tog putovanja nastavlja studij s velikim interesom za alergije, astmu i lepru.

Za vrijeme studija radio je kao bolničar na trgovačkim brodovima argentinske nacionalne trgovačke pomorske tvrtke. Na tim putovanjima obilazi južne obale Argentine, Brazil, Venezuelu i Trinidad. U listopadu odlučuje krenuti na putovanje kroz Latinsku Ameriku, zajedno s Albertom Grandadom na starom Norton motociklu od 500 cc. Na tom putovanju 1. svibnja stiže u Limu. Tu upoznaje doktora Huga Pescea, peruanskog znanstvenika i direktora nacionalnog programa za lepru te istaknutog marksistu. Oni nekoliko noći do ranih jutarnjih sati vode razgovore. Che će te razgovore kasnije istaknuti kao veoma važne u promjeni njegova stava prema životu i društvu. Tada odlučuje vratiti se u Buenos Aires kako bi dovršio studij. Putuje teretnim avionom preko Miamija, gdje dolazi do tehničkih poteškoća što odlaže let za mjesec dana. Kako bi preživio radi kao konobar i perač posuđa u jednom baru. U redovnoj proceduri provjere stranaca ispituje ga policija te ga pitaju da li su njegovi roditelji komunisti.

Vraća se u Buenos Aires 31. kolovoza. a studij završava početkom 1953. godine. Nakon liječničkog pregleda za novačanje u vojsku proglašen je nesposobnim. Potom odlazi u Boliviju, da bi se nakon promjene nekoliko zemalja skrasio u Gvatemali. Dana 7. srpnja ponovo odlazi na proputovanje Latinskom Amerikom. S tog putovanja piše svojoj tetki Beatriz: Na slici našeg voljenog druga Staljina zakleo sam se da neću predahnuti prije nego taj kapitalistički oktopus bude uništen. Godine 1954. sudjeluje u borbama protiv gvatemalske vlade, gdje se prijavio u sanitet pobunjenika i naučio svoje prve vojničke vještine. Početkom 1955. godine Che radi kao doktor u bolnici Hospital Central u Mexico Cityu. U lipnju susreće brata Fidela Castra - Raula Castra s kojim će postati prijatelj.

Dana 24. lipnja 1956. meksička policija hapsi Chea zajedno sa njegovim kubanskim prijateljima (među kojima je bio i Fidel Castro), a 3. srpnja novinska agencija UPI objavljuje: Argentinski doktor Guevara biće deportiran u domovinu zbog pretpostavka da je sudjelovao u neuspjeloj zavjeri protiv kubanske vlade Fulgencija Batiste. Bivši meksički predsjednik Lázaro Cárdenas umiješaće se u rad policije kako bi obranio kubanske revolucionare pa su krajem srpnja Che Guevara i braća Castro pušteni na slobodu. Na slobodi su u tajnosti nastavili sa svojim revolucionarnim aktivnostima. Dana 2. prosinca grupa od 82 čovjeka iskrcava se na istočnoj obali Kube kod mjesta Los Cayelos. Međutim njihov dolazak je primjećen i vladine snage kreću u potjeru za njima. Revolucionari se dijele u manje grupe.

Dana 5. prosinca kod mjesta Alegría del Pino Che upada u zasjedu, biva ranjen u vrat ali uz pomoć suboraca uspijeva pobjeći u polja šećerne trske, da bi 21. prosinca Cheova grupa stigla na plantažu kave gdje ih je Fidel već čekao nekoliko dana. U siječnju 1957. napadaju vojarnu u mjestu La Plata. Bila je to prva pobjeda revolucionara. U osvit zore prvog dana nove godine diktator Batista pobjegao je iz zemlje. Nakon pobjede revolucije Che 9. veljače dobiva kubansko državljanstvo. Od srpnja do kolovoza na putu je sa službenom kubanskom delegacijom, prvo u Ujedinjene Arapske Emirate i Egipat, gdje susreće Nassera. Potom odlazi u Indiju, Tajland, Japan, Indoneziju i Pakistan. Povodom incidenta u Zaljevu svinja kada su izbjegli Kubanci uz pomoć Amerikanac pokušali srušiti vlast na Kubi izjavljuje: Mi imamo sastanak s poviješću i jednostavno si ne možemo dopustiti da budemo uplašeni! Moramo zadržati entuzijazam s kojim smo krenuli u borbu. Moramo graditi tvornice s lijevom rukom, u desnoj ruci držati pušku, a s obje noge zgaziti crve.

Nakon ubojstva kongoanskog predsjednika Lumubme i dolaska na vlast diktatora Čombe Che u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda u New Yorku izjavljuje: Svi slobodni ljudi svijeta moraju biti spremni na osvetu za kongoanski zločin. Godine 1965. Che odlazi u Kongo s grupom kubanskih suboraca kako bi sudjelovao u tamošnjim borbama. Godinu dana kasnije (1966.) Che u najvećoj tajnosti putuje u Havanu gdje se priprema za novu misiju u Boliviji. Preko Moskve, Praga, Beča i Brazila Che stiže u Boliviju 3. studenog. Međutim 8. listopada 1967. kod sela La Higuera Chea i njegova dva suborca zarobila je bolivijska vojska. Na mjesto gdje su zarobljeni uskoro dolazi pukovnik bolivijske vojske, Kubanac koji radi za CIA-u. On sprovodi zapovijed s više instance i na licu mjesta ubija Chea i njegove suborce Willya Cubu i Juana Pabla Changa. Bolivijski vojnik je izvršio naređenje, ali nije mogao gledati dok je pucao u njih.

Nakon Cheove smrti vodeći svjetski listovi ponudili su 125.000 američkih dolara za njegov dnevnik. Dana 1. srpnja 1968. dnevnik je objavljen na Kubi i distribuiran je besplatno. Sadržaj dnevnika izazvao je međunarodni skandal zbog načina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike. Zbog svoje tragične smrti Che je postao uzor mnogim mladima posebice 1960.-ih i 1970.-ih godina XX. stoljeća. Erneto Guevara de la Serna, ili kraće - Che, autor je i dvije knjige: Gerilsko ratovanje (1960.) i Epizode iz revolucionarnog rata (1963.).


Vladimir Iljič Lenjin

21. siječnja 1924. godine umro je Lenjin, revolucionar koji je nasilnim rušenjem stoljećima uspostavljanog carstva ruskih dinastija stvorio komunističko-boljševički režim.
Tko je, u biti, bio Lenjin? To je bio revolucionarni pseudonim Vladimira Iljiča Uljanova, koji je rođen u nastavničkoj obitelji 22. travnja 1870. u Simbirsku. Završio je studij prava u Petrogradu i veoma je rano postao marksist. Pokazao se vještim organizatorom u političkom djelovanju, prošao je progonstva i uhićenja, objavio je niz članaka i rasprava, a u svemu ga je podupirala životna suputnica Nadježda Krupskaja koja se također uključila u pripremu boljševičke revolucije. Ono što nisu uspjeli 1905., ostvarilo se 1917., 7. studenoga ili po starome ruskom kalendaru 25. oktobra. Oktobarska revolucija bila je izvedena, ali je morala biti obranjena u strašnome građanskom ratu u koji su se umiješale i zapadne sile. Poginulo je pet milijuna ljudi, a dva milijuna pobjeglo ih je u inozemstvo. Tek je tada Lenjin na ruševinama propalog carstva mogao utemeljiti vlast komunista, učvršćujući je često i silom.
Kad prevareno seljaštvo, i dalje gladno kruha zbog okrutno provedene kolektivizacije, nije prihvaćalo obmane socijalističke doktrine, protivnika je suvereno i oštroumno svladavao i vodio unutarnjim borbama oslabljenu novu sovjetsku državu sve dok ga bolest nije prikovala uz krevet.
U svome pismu-oporuci, neposredno prije smrti, ozbiljno je upozoravao osobito na Staljinove loše osobine, ali je bilo prekasno. Trockog je doduše više cijenio, ali je agresivniji i lukaviji Staljin već pripremio sve za preuzimanje vlasti.
Dok će Staljinu sud povijesti vjerojatno odrediti mjesto koje neće biti predaleko od Hitlerova, Lenjinu mnogi ne odriču intelektualnu nadmoć ni aureolu važnoga revolucionara dvadesetog stoljeća. Izvan toga ostaje za raspravu i analizu njegovo u biti utopističko učenje - lenjinizam koji je sadržavao mnoge proturječnosti. Dvije su bitne. S jedne je strane revolucionarna teorija u kojoj su zahtjevi za socijalnom jednakosti i demokratskom s uodlučivanju, odnosno poboljšanju svijeta, a na drugoj je strani učenje o osvajanju i obrani političke moći, kojemu je svojstvena uska pripadnost partiji i vjerovanje u snagu elite.
Te suprotstavljene težnje pružale su dvije razvojne mogućnosti - revolucionarnu i birokratsku, odnosno rascjep njegova učenja. U odlučujućim trenucima revolucionar Lenjin nadmašio je birokratskog vođu, a njegovi nasljednici to nisu ni mogli niti htjeli.
Umro je 21. siječnja 1924. u 18 sati. Liječnici su rekli da je uzrok njegove bolesti bila jako izražena skleroza moždanih krvnih žila zbog pretjerane duhovne aktivnosti. Neposredni uzrok smrti bio je izljev krvi u mozak no o prirodi njegove bolesti ima i drukčijih mišljenja. Tjedan dana poslije, ledenog siječanjskoga dana, Lenjinovo je tijelo, uz grmljavinu topova i zvuk sirena, preneseno u posebno podignut mauzolej.



Josip Broz Tito

Josip Broz rođen je 1892. godine, 7. svibnja, u siromašnoj seljačkoj obitelji u Hrvatskom zagorju, točnije u Kumrovcu, kao sedmo od petnaestoro (preživjelo je samo sedmoro) djece Franje i Marije Broz (rođene Javeršek, iz sela Podsrede s druge strane Sutle - danas Republika Slovenija). Brozova majka potjecala je iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete. U brak je stupila 31. siječnja 1881. godine sa 16 godina, a Brozovom ocu bilo je tada 24 godine. Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. godine pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.

Postoje dva izvora o porijeklu Brozovih. Prema predanju Brozovi su došli s bosansko-dalmatinske granice bježeći pred Turcima. Drugi izvor upućuje na to da Brozovi potječu iz okolice Pazina u Istri. Prvi pisani dokument u kojem se spominje prezime Broz u Hrvatskom Zagorju potječe iz 1554. godine. Tu je zapisano da je Ambrozij Broz bio nastanjen u selu Volovje kao slobodnjak grofa Petra Erdödija. Početkom 1990.-ih u novinama se mogao naći podatak da su Brozovi porijeklom iz Češke. Još jedna zanimljivost: također početkom 1990.-ih u moglo se čitati u novinama kako Josip Broz ustvari nije Josip Broz već da je umro za vrijeme svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti podmetnuli kao svog vođu Komunističke partije Jugoslavije. Navodno ga nakon posjeta Kumrovcu poslije 2. svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali, čak navodno pravi Tito na jednoj ruci nije imao mali prst. Kako bilo, po završetku osnovne škole u Sisku je izučio bravarski zanat (1907.-1910.). U listopadu 1910. godine s 18 godina postao je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. U vrijeme dok je radio u Kamniku bio je i član organizacije Sokol. Radio je u Zagrebu kao metalski radnik (1910.-1911.), potom u tvornicama u Kamniku (Slovenija), Čenkvu (bivša Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (Austrija) u periodu od 1911. do 1913. godine. U Bečkom Novom Mjestu radio je kao probni vozač u tvornici automobila Daimler. Godine 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Za vrijeme odsluženja vojnog roka pohađa dočasnički tečaj i dobiva čin vodnika. Prvi svjetski rat zatekao ga je kao vodnika 25. hrvatskog puka. Kratko vrijeme 1914. za vrijeme puta na bojišnicu zatvoren je u Petrovaradinskoj tvrđavi zbog optužbe da je propagator antimilitarizma.

Na ruskoj bojišnici, u području Karpata, pri jednom napadu Kozačko-čečenske konjičke divizije 4. travnja 1915. biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj bolnici kao ratni zarobljenik proveo je 13 mjeseci (u mjestu Svjažsk na obali Volge). U svibnju 1916. ozdravio je i tada je upućen u mjesto Alatir na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavenskih krajeva za rat. Broz je odbio ponovo ići u rat tvrdeći kako je Dobrovoljački korpus oruđe velikosrpske politike, a s još 70 vojnika odbio je prisegnuti srpskom kralju. Stoga je poslan u zarobljenički logor u mjesto Ardatov. Odatle je upućen u obližnje selo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. U selu je ostao do ljeta 1916. kada je s grupom ostalih ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu je upoznao ciljeve ruskog radničkog pokreta i radio na izgradnji željezničke pruge. Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Hrvatsku (Zagreb) vraća se 1920. kada postaje član KPJ (Komunističke Partije Jugoslavije). Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. Godine 1923. postao je član Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar. U rujnu 1925. radi u Kraljevici u brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja u štrajku biva otpušten. Kasnije radi u Smederevskoj Palanci sve do ožujka 1927. kada biva otpušten i vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškoj aferi osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru.

Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito koje je zadržao (prije toga koristio je razna ilegalna imena, npr. Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ. U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog, kasnije Vrhovnog, štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. godine i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. Jedan je od tvoraca politike nesvrstanosti. Tri godine nakon završetka rata - 1948. rasikuno je s realsocijalizmom. No, taj raskid je uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su na odsluženje kazne slani svi oni koji se nisu usprotivili rezoluciji Informbiroa. Načini kažnjavanja osuđenika na Golom otoku bili su posve nečovječni, o tome možete više saznati iz knjige Slavka Ćuruvije: Ibeovac - ja, Vlado Dapčević. Godine 1953. izabran je za prvog predsjednika republike. Donošenjem novog ustava 1974. godine izabran je za predsjednika SFRJ bez ograničenja trajanja mandata, a na X. kongresu SKJ za predsjednika SKJ bez trajanja mandata. Preminuo je 2. svibnja 1980. godine u Ljubljani, (u 88-oj godini života). Pokopan je po vlastitoj želji u Beogradu u Kući cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) - Ivan Ilić.

I pred kraj koja riječ o Titovoj najvećoj ljubavi - Davorjanki Paunović. Davorjanka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković) rođena je 1921. godine, završila gimnaziju u Požarevcu, te otišla u Beograd na studij francuskog na Filozofskom fakultetu. Kretala se u komunističkim krugovima, obavljala povjerljive partijske zadatke, pa je tako u svibnju 1941. godine upoznala generalnog sekretara KP Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njoj je tada bilo 20, a Titu 49 godina. On je tek stigao iz Zagreba gdje mu je, 23. svibnja 1941. godine, njegova nevjenčana supruga Herta Haas rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanka Paunović postala je najprije Titova tajnica i kurir, osoba posebnog povjerenja, a potom i njegova ljubavnica i najveća ljubav njegova života. U ratu je bila stalno pokraj Tita, imala je ratni nadimak Zdenka. Prošla je zajedno s njim cijeli njegov ratni put, sudjelovala u dugim marševima, što je bilo teško za njeno zdravlje - bila je plućni bolesnik - pa je stoga bila nervno vrlo labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. S Titom je dočekala kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala, pa je Davorjanka Paunović umrla 1. svibnja 1945. godine, a Tito ju je dao pokopati. Ali ne na nekom groblju, nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda, na Dedinju. Ito zato kako bi mogao stalno obilaziti njen grob. Njegovi ratni drugovi znali su, naravno, za tu njihovu vezu, ali je ona za širu jugoslavensku javnost ostala tajnom sve dok je nije objelodanio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.

ŽIVIO KOMUNIZAM I SLOBODA
MRZITE LI FAŠISTE? PA KO IH NE MRZI! MOŽDA JE KOMUNIZAM SAMO ODGOVOR NA ŠPORKE FAŠISTE.

Post je objavljen 03.03.2007. u 12:36 sati.